MAUNA LOA, HAVAJI – Sheyna Gifford hvata i podiže šaku crvenkastih vulkanskih kamenčića, gurne svoj nos unutra i potom dugo i duboko uzdahne.
“Opa”, kaže. “Nema planeta do doma.”
Gifford, liječnica i novinarka, upravo je završila jednogodišnju simuliranu misiju na Mars koja je od nje i njezinih petero timskih kolega iziskivala da žive u dvokatnoj kupoli postavljenoj na 2500 metara na obroncima Mauna Loaa - četvrte iteracije projekta Hawaii Space Exploration Analog and Simulation (Podražavanje i simulacija istraživanja svemira na Havajima) ili HI-SEAS.
Nedjelja, 28. kolovoza, bio je prvi put od prošlog kolovoza da je tim napustio Mars na Zemlji bez svemirskih odijela. Tijekom 365,5 dana zajedno su radili, živjeli, kuhali, i smrzavali se za neumoljivo hladna vremena. Nije bilo posjeta prijatelja, telefonskih poziva obitelji. Nisu se imali na koga osloniti osim jedni na druge.
Gifford drži ruku visoko na rosnom vjetru koji puše preko planina i pušta je da uhvati povjetarac. “Dobar osjećaj”, kaže. (Vidi također"Astronauti kreću na misiju obuke duboko ispod Zemlje")
Godina je bila duga jer su cijelo vrijeme bili zatvoreni, a ponovni povratak u svijet znači ne samo hvatanje u koštac s napasnim novinarima nego i borbu s gomilom obično svakodnevnih osjećaja koji su nekako odjednom mnogo važniji.
Među njima: svježi zrak.
“Miriše kao moje sjećanje na ocean. No pitanje je koliko je sjećanje točno. Sjećanja su varljiva. Jedini način kako doznati imam li pravo jest otići onamo smjesta. Hajdemo”, kaže Gifford. Potom pogleda prijeko prema stolovima za kojima njezini kolege “lavonauti” uživaju u svom prvom svježem voću i najmanje jednoj pizzi u godinu dana.
“Oni jedu hranu, a ja mirišem zemlju”, kaže ona osmjehujući se.
Socijalni eksperiment
Ova misija označava najdulje razdoblje koje je jedna posada provela na havajskoj verziji Marsa na Zemlji. Prethodne simulacije u studiji koju je financirala NASA, a koju je izradilo Havajsko sveučilište u Manoi, trajale su četiri ili osam mjeseci. Sljedeće misije, čiji se početak predviđa u 2017. i 2018, trajat će svaka po osam mjeseci.
Svaki put znanstvenici odabiru tim od šest članova te ih izazovu da prežive u neizoliranoj kupoli koja se napaja solarno i opremljena je svim pogodnostima (ili je bez njih) koje se mogu pronaći u stvarnom međuplanetarnom prostoru.
Ekipa je uživala u prednostima poput WC-a bez ispiranja, zamrznutog sušenog mesa i ograničenih medicinskih zaliha (srećom nije došlo do većih ozljeda). Također su živjeli s 20-minutnim kašnjenjem u komunikaciji s ljudima izvan kupole i u osobnim životnim prostorima koji su bili manji od ormara u obližnjim ljetovalištima. Zabava je uključivala uzbudljive runde jamba i ne baš privlačno plesanje sambe. Članovi tima preporučili su da se ponese Kindle i ukulele kako bi se pobijedila, među ostalim, dosada.
Ova misija ne može u potpunosti simulirati kako je to biti na Marsu – kao prvo, Zemljina gravitacija tu nimalo ne pomaže.
“Ako ste osoba koja zapravo ne može isključiti nevjerovanje – koja zna da u nepropusnoj komori ima zraka, koja će vrlo rado izaći kroz vrata – onda niste vrsta osobe koja bi se priključila ovoj misiji”, kaže Andrzej Stewart, glavni inženjer misije. “Morate početi vjerovati kako biste se u potpunosti mogli prepustiti iskustvu.”
No projekti poput HI-SEAS-a mogu pomoći znanstvenicima da nauče kako male skupine surađuju u kontekstu putovanja u daleki svemir. Što čini posebno učinkovitu posadu? Kada i zašto se stvari počnu raspadati? Koje su psihološke posljedice izoliranosti od prijatelja i obitelji? Kako se posade mogu osposobiti da lakše podnesu stresna okruženja?
“Riječ je o koheziji i performansi posade, odnosno kako zadržati koheziju posade. Kako odabrati posadu i kako je osposobiti da bude otporna?“, kaže glavna istražiteljica HI-SEAS-a Kim Binsted, koja je bila prva osoba koja je pozdravila posadu kada su skinuli poklopac i vratili se u nesimuliranu stvarnost.
“Otkrili smo da ne postoji čarobni štapić koji će spriječiti sukob. Riječ je o tome kako se nosite s njim i kako na njega reagirate. Ne samo kao pojedinci nego i kao grupa. ”
To vrijedi i u stvarnom životu, napominje zapovjednica posade Carmel Johnston koja je po zanimanju istraživačica tla. “Međutim, način na koji se nosite s tim u kupoli ili u nekom drugom zatvorenom mjestu potpuno je drukčiji nego onda kada možete jednostavno otići”, kaže ona. “Želimo naučiti sve što može poći po zlu prije nego što pođe po zlu u svemiru i spriječiti da se to dogodi.”
Simulacija u simulaciji
Najmanje dva člana posade pretrpjela su smrt u svojim obiteljima dok su bili u simulaciji. Drugi su, pak, propustili vjenčanja i rođenja. Blagdani su dolazili i prolazili, slavljeni preko tekstualnih poruka, mailova ili snimljenih videoporuka.
Ova posada, međutim, ima prednost testiranja nove komponente virtualne stvarnosti. Prvi put istraživačima je omogućeno okruženje virtualne stvarnosti u prostoru koji članovima tima omogućava da izrade vlastite stvarnosti te iskuse 30 različitih okruženja virtualne stvarnosti i poruka poslanih kući.
U nekima od tih poruka, kaže istraživačica Peggy Wu, prikazani su članovi obitelji kako uživaju u gozbi za Dan zahvalnosti – riječ je o snimljenoj sceni u koju se, uz pomoć udaljenih prijatelja, posada mogla uživjeti. Poanta je, kaže Wu, vidjeti može li se virtualna stvarnost iskoristiti da se pomogne olakšati veza te da se umanji stres koji proizlazi iz izolacije tijekom misija u dalekom svemiru.
Iako tek počinje pregledavati podatke koji su se skupljali tijekom godine dana, izvještaji iz prve polovine simulacije obećavaju. Član tima Tristan Bassingthwaighte zasigurno se dobro zabavio snimajući vlastito okruženje virtualne stvarnosti u kojem je bila riječ o kućici na stablu s mnogo detalja.
“Uzeo sam jedan od najvećih modela kuća koji je bio dostupan, postavio ga na stablo i jednostavno si dao oduška”, kaže Bassingthwaighte, student arhitekture. “Napravio sam golemu dnevnu sobu punu prirodne umjetnosti i s vodopadom koji čuva tigar. Dodao sam nekoliko žaba, mušku špilju s barom i stolom za biljar, nekoliko jacuzzija na balkonu, a iza kuće sam smjestio hrpu vodopada i gusarski brod – sve što mogu raditi iz zabave… Trebalo mi je tri tjedna.”
Osim virtualne stvarnosti, osobno vrijeme i prostor bili su svedeni na minimum. Bijeg iz kupole značio je izlazak u svemirskom odijelu i borba s kilometrima dugom oštrom i krhkom vulkanskom sipinom. Oprezno hodajući kroz tu hrpu kamenja u najmanju je ruku zeznuto, a kada još odjenete svemirsko odijelo, može biti katastrofalno. Ipak, za Bassingthwaightea jedan od takvih izleta bio je jedino vrijeme koje je provodio nasamo – lutao je uokolo s isključenom radiostanicom, glasno pjevajući AC/DC i Martina Sextona nekoliko sati.
“To je vjerojatno najdulje vrijeme koje sam proveo sam u cijeloj godini”, kaže on. “Morate se opustiti i imati vrijeme za sebe. Ljudi su društvena bića, ali ne stalno. ”
Nema dvojbe da su tjelesni zahtjevi svemirskog leta golemi. Živjeti na Marsu u atmosferi u kojoj ne možete disati, s nedostatkom tekuće vode na površini i toksičnim tlom bit će izazov i za najizdržljivije astronaute. Ali psihološki izazovi putovanja u daleki svemir također su golemi. Slobodni dani su rijetki i postoji stalan, neosporivi pritisak da ste ambasadori ljudske vrste u kozmosu.
“Predstavljamo ljude sa Zemlje”, kaže Gifford. “Vi niste mogli doći ovamo pa smo mi došli umjesto vas.”
