U Pučišćima već više od 110 godina djeluje klesarska škola, jedina u ovom dijelu Europe gdje se podučava obrada kamena starorimskim tehnikama i ručnim alatima. No, tijekom posljednja dva desetljeća, ljudsku ruku kipara i klesara na Braču sve češće zamjenjuju električni alati i strojevi vođeni računalnim programima poput CNC (eng. Computer Numerical Control; računalom podržano numeričko upravljanje) glodalica. Nameće se pitanje, odumire li umjetnost tradicionalne obrade kamena na Braču uzmičući pred pametnim tehnologijama? Odgovore smo potražili kod kipara i majstora klesara Daslava Petrovića u Pučišćima, koji se oslanja na tradicionalne alate, vještu ruku, umjetničko nadahnuće i strpljivi dijalog s kamenom te u klesarskoj radionici Atelier Goić u Nerežišćima, gdje se otac Pero te sinovi Vinko i Mate sve više u svom klesarskom radu oslanjaju na suvremene električne strojeve i CNC glodalice.
Dodatni povod ovoj reportaži, nastao je daleko od otoka Brača. Zaintrigirala su me pitanja i dileme koja su uzdrmala temelje našeg poimanja umjetnosti nakon izložbe autoportreta umjetnice koja se potpisuje s Ai-Da, održane ovog ljeta u Londonu. Osim što je slikarica, Ai-Da je i uspješna kiparica. Jedna njezina apstraktna slika s prve samostalne izložbe je prodana za milijun dolara. I kad pomislite da se zasigurno radi o još jednoj mladoj talentiranoj umjetnici koja se strelovito uspinje Olimpom svjetske moderne i suvremene umjetnosti sa sve manje mjesta na vrhu, razmislite još jednom. Ai-Da je android ljudske veličine koji umjetnička djela stvara kompleksnim matematičkim modelima uz pomoć ugrađene umjetne inteligencije (AI), odnosno računalnim mozgom koji preko kompleksnih algoritama oponaša ljudsku inteligenciju. Ovaj android nalikuje ženskoj modnoj lutki iz izloga. Može treptati kapcima, razgovarati, nosi različitu odjeću i mijenja perike, a tek je ogoljene mehaničke ruke potpuno razotkrivaju kao robota. Osmislio ga je tim programera, robotičara, eksperata za umjetnost i psihologa na engleskim sveučilištima Oxford i Leeds, za što im je bilo potrebno pune dvije godine. Ai-Da stvara umjetnička djela, ali je i sama umjetničko djelo suvremene robotike. Možemo li androida i njegovu umjetnost promatrati zajedno te nazvati umjetničkom instalacijom tima robotičara koji ga je stvorio? Umjetnička djela koje stvara Ai-Da rezultat su revolucije u robotici, neprekidnog nadograđivanja ugrađenog sustava umjetne inteligencije i algoritama koje sastavlja ljudski programer. Ai-Da nije nikada samostalno odlučila postati umjetnicom već su to za nju odlučili njezini tvorci. Iako samostalno radi uspješne i pomalo jezive autoportrete, ovaj humanoidni robot nema samosvijest, ne poznaje koncept ljubavi i nije sposoban osjećati. Njezine robotske ruke izrađuju originalne skulpture, umjetničke slike i realistične portrete na osnovi tehnika i paleta boja korištenih u primjerima umjetničkih djela nastalih ljudskom rukom te unesenih u računalni mozak s umjetnom inteligencijom. Nameću se brojna pitanja. Stvara li Ai-Da doista umjetnička djela ili je ona samo alat u rukama programera, proces pri kojem i sama postaje dio umjetničke instalacije? Gdje prestaje utjecaj čovjeka, a gdje počinje umjetnost kao proizvod kreativnosti umjetne inteligencije jednog androida? Kako će androidska umjetnost, u nekim segmentima superiornija od ljudske, utjecati na tradicionalnu izradu i poimanje umjetničkog djela? Možda ćemo na odgovore na ova pitanja još morati malo pričekati, ali nam ovakvi nam projekti nesumnjivo otkrivaju trenutačne dosege robotike i razvoja AI-a te kakva nas budućnost očekuje. U klesarskim i kiparskim radionicama, još uvijek, ne rade androidi, iako je osuvremenjivanje tom smjeru samo pitanje vremena. Istovremeno, zamjena tradicionalne obrade kamena računalima potpomognutom strojnom obradom je u punom zamahu. Ipak, može li stroj u kamenu skulpturu udahnuti ono nešto ljudski što nazivamo originalnim umjetničkim izričajem?
Sjeo sam u Zagrebu u Volkswagenov 100% električni ID. 3, sponzora serijala reportaža National Geographica „Pametna Hrvatska“ te krenuo prema otoku Braču potražiti odgovore. Zaustavio sam se u pitoresknim Postirima napuniti bateriju automobila na javnoj električnoj punionici ispred uljare te nastavio vožnju do atelijera kipara Daslava Petrovića, smještenom povrh Pučišća u miru obiteljskog maslinika. Uz cestu koja vodi do njegove radionice i atelijera, s obje su strane, izložene prirodne kamene gromade koje kao u nekom dugom redu čekaju na umjetničku obradu. Što sam se više približavao atelijeru, kamen je sve više dobivao ljudski pečat. Već mi je u dvorištu postalo jasno kako umjetnički opus kipara Daslava Petrovića pokriva veliki raspon od apstraktne forme do antropomorfne figuracije. Posebno mi je za oko zapela golema kamena „leptir mašna“ koja kao da je otpala s košulje Velog Jože. Torzija, originalni naziv ove skulpture, odiše genijalnom čistoćom ideje i jasnoćom izvedbe tradicionalnim alatima.
„Nalazimo se u mojem atelijeru u kojem neman ni struju ni vodu. Radim na „primitivan“, tradicionalan, starinski način. Svi radovi koje vidite, rađeni su rukom“, pojašnjava Daslav Petrović i nastavlja: „ Mi na Braču „beremo“ kamen, jer to je plod koji nas je othranio. Ja sve ovo radim iz ljubavi i iskreno volim“. Znakovita je to izjava koja već na početku susreta pruža neke odgovore. Čovjek, za razliku od strojeva, robota i umjetne inteligencije, posjeduje unutarnji poriv i talent za bavljenje umjetnošću. Poštivanje stoljetne tradicije i ljubav prema nekom poslu ne mogu, barem još za sada, biti motivacijom hladnom „mozgu“ androida, bez obzira na vještinu, preciznost i ostale napredne sposobnosti kojima raspolaže. Daslav Petrović, svoje znanje predano prenosi đacima Klesarske škole u Pučišćima, koju je i sam kao mladić pohađao do 1986. godine. Podučavanje novih generacija tradiciji, još je jedna ljudska osobina koju je potrebno njegovati bez obzira na napredak tehnologije. Put prema održivoj budućnosti se sastoji od usvajanja novih tehnologija, ali i njegovanja tradicije. Nadahnuća, znanja i tehnike starih majstora kiparstva nikako ne bi smjela pasti u zaborav, jer se samo tako skulpturama izrađenim u mrtvom materijalu može udahnuti život. Upravo to oživljavanje kamena kroz talent, upornost i poštivanje tradicije je potaknulo Daslava Petrovića na pokretanje vlastitog klesarsko-kiparskog obrta. Njegov je radni prostor ispunjen antropomorfnim kipovima, ali i vrlo uspjelim skulpturama zavojitih i tordiranih oblika. U jednom je trenutku u ruke uzeo brusni papir demonstriravši mi koliko je ljubavi, upornosti i strpljenja potrebno za poliranje umjetnine. Brački kamen je težak materijal za umjetničku obradu i zahtijeva znanje i imaginaciju. Daslav Petrović to opetovano dokazuje koristeći samo svoje tijelo, mlat, dlijeto, špuntarjolu, martelinu i piket, otkrivajući tako jedinstvenu priču u kamenu.
Daslav Petrović, član Hrvatskog društva likovnih umjetnika, u bračkom kamenu pronalazi umjetničko nadahnuće kakvo umjetna inteligencija još uvijek ne može postići. Njegov kameni monolit, koji svojom neprekinutom zmijolikom linijom u prostoru podsjeća na znak beskonačnosti, strpljivo je klesan oštricom piketa te je predstavljen na 11. trijenalu hrvatskoga kiparstva u organizaciji Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Impresivan je i životan njegov figurativni prikaz Krista s trnovitom krunom isklesan tradicionalnim alatom. Usporedio sam Petrovićevog Krista s nedovršenim prizorom Isusa na križu izrađenog CNC glodalicom koji sam pronašao u dvorištu jedne od moderniziranih klesarskih radionica na Braču. Vidljive su nesavršenosti strojne obrade i nužna je dorada vještom ljudskom rukom. U neprirodno simetrični izraz lica potrebno je dlijetom unijeti umjetnički doživljaj religioznosti i Isusove uloge u kršćanstvu, spoznaja kavu može imati samo čovjek za razliku od računala. „Suvremena tehnologija obrade kamena je toliko otišla naprijed da je to nezamislivo. Skener danas skenira vaš portret, a izrađuje ga CNC glodalica - kopirka“, objašnjava Daslav Petrović ulogu pametnih strojeva u kiparstvu i dodaje: „Ali, taj portret nema živosti površine. Ne liči portretiranoj osobi. Kipar je taj koji treba naglasiti karakter osobe u portretiranju.“
Električne CNC glodalice imaju i brojne prednosti, a njih su u svakodnevnom radu prepoznali u klesarskom Atelijeru Goić u Nerežišću. Stroj precizno odrađuje poslove koje bi morali obaviti ručno te im stvara značajnu uštedu vremena pri proizvodnji kamene konfekcije, suvenira, ali i originalnih umjetničkih radova. Od Pere Goića, samoukog klesara i osnivača Atelijera, po prvi put sam naučio razliku između osnovnih vrsta bijelog bračkog kamena veselja i svetog Petra, najpogodnijih za kiparsku i klesarsku obradu. Pero Goić posjeduje nekoliko desetljeća iskustva i nepogrešivo zna prepoznati kvalitetu lokalnog kamena. To znanje svakodnevno prenosi na sinove Vinka i Matu, koji preuzimaju sve više zahtjevnih poslova u radioni. Vinko je, od malena pokazavši afinitet prema računalima, prepoznao vrijednost obrade kamena uz pomoć računalom podržanog numeričkog upravljanja (CNC) alatnim strojevima te je naučio kako ih programirati. Zahvaljujući tom iskoraku prema pametnim tehnologijama, nabavio je prvi skener i CNC glodalicu kineske proizvodnje. Time je postao nezamjenjiv dio proizvodnog procesa u obiteljskoj klesarskoj radionici. „Zanimalo me naučiti kako se kamen obrađuje modernim tehnologijama. Uz pomoć CNC stroja može se napraviti i umjetničko djelo“ pojašnjava Vinko Goić i nastavlja „Nadgrobni spomenik se izradi u glini, skenira, prebaciti u računalo i strojno izglođe u kamenu. Za ručno klesanje bi trebala najmanje dva mjeseca“. Drugi primjer uspješne primjene CNC stroja sam pronašao ispred njihove radionice. U dvorištu su u jatu zrakom plivale kamene ribe različitih veličina, izdignute s prirodne stijene. Prvu skulpturu ribe je tradicionalnim ručnim tehnikama izradio otac Pero. Za izradu su mu bili potrebni tjedni. Vinko se dosjetio skenirati ribu te izraditi program za CNC glodalicu koja može doslovno preko noći proizvesti nekoliko kamenih riba s malim modifikacijama u odnosu na original. Kamene ribe različitih veličina i oblika sada dodatno obogaćuju širinu njihove ponude. Jedno je potpuno jasno, pametni strojevi u velikoj mjeri ubrzavaju i olakšavaju rad, ali nisu sposobni donositi odluke što će izrađivati. Ljudi imaju maštu i ideje kakvu, za sada, ne posjeduju računalni programi. Neki od nas, s razvijenim umjetničkim talentom, svoje ideje znaju pretvoriti u stvarnost. Vinko Goić, iako voli koristiti najsuvremenije tehnologije, posjeduje takav talent. On povremeno dobije inspiraciju koju vješto pretače u apstraktnu formu koristeći samo tradicionalne ručne alate. Njegovi apstraktni radovi koji podsjećaju na ogoljene životinjske kosture osušene u pustinji posebno se ističu u njegovom kiparskom radu.
Tehnološka revolucija obrade kamena na Braču je u punom zamahu. Neće biti čudno ni ako za nekoliko desetljeća u bračkim klesarskim i kiparskim radionicama budu zaposleni androidi s naprednom generacijom umjetne inteligencije. Stječe se dojam kako napredak u prihvaćenju pametnih tehnologija ne mora nužno značiti zatiranje stoljetne tradicije obrade kamena. Ta će se dva svijeta razvijati paralelno, jer bez temelja u prošlosti neće biti niti budućnosti.