Evo kako izgleda provesti godinu dana na „Marsu”

Evo kako izgleda provesti godinu dana na „Marsu”

MAUNA LOA, HAVAJI – Šejna Giford uzima šaku crvenkastih vulkanskih kamenčića, gura nos u njih i dugo i duboko udiše.

„Au”, kaže ona. „Nema planete kao što je dom.”

Gifordova, lekarka i novinar, upravo je okončala godinu dana dugu simuliranu misiju na Marsu, koja je zahtevala da ona i još pet članova tima žive u dvospratnoj kupoli postavljenoj na obroncima Mauna Loe na visini  od 2500 metara (8200 stopa) — četvrte iteracije projekta Hawaii Space Exploration Analog i Simulation ili HI-SEAS.

U nedelju, 28. avgusta, ekipa je prvi put nakon avgusta prošle godine napustila Mars na Zemlji bez specijalnih odela. Tokom 365,5 dana, radili su zajedno, živeli zajedno, zbijali se i drhtali zajedno preživljavajući  nemilosrdno hladne dane. Bez poseta prijatelja, bez poziva porodicama, bez mogućnosti da se oslone na bilo koga, osim sami na sebe.

Giford podiže ruku dok sveži vetar duva preko planine i pušta da je njegovo strujanje dohvati. „Ovo prija”, kaže ona. 

Prošla je duga godina stalnog boravka u zatvorenom prostoru i povratak u spoljni svet znači ne samo izlaženje na kraj sa najezdom novinara, već i nošenje sa velikim brojem normalnih ovozemaljskih osećaja koji su odjednom dobili mnogo veće značenje.

Među njima – svež vazduh.

„Miriše kao moje sećanje na okean. Sada je pitanje, koliko je tačno moje pamćenje? Pamćenje je veoma varljivo. Jedini način da znam da sam u pravu jeste da smesta odem tamo. Hajdemo.”, kaže Gifordova. Zatim baca pogled na stolove za kojima njene kolege „lavanauti“ uživaju u svežem voću i bar jednoj pici posle godinu dana.

„Oni jedu, a ja mirišem zemlju”, kaže ona sa osmehom.

Socijalni eksperiment

Ova misija predstavlja najduži vremenski period koji je posada provela u havajskoj verziji Marsa na Zemlji. Prethodne simulacije koje je finansirala NASA, a izveo Univerzitet Havaja u Manoi, trajale su četiri ili osam meseci. Sledeće misije, sa početkom predviđenim za 2017, odnosno 2018, trajaće po osam meseci.

Svaki put, istraživači biraju šestočlanu posadu čiji je izazov da preživi u kupoli sa solarnim napajanjem bez izolacije, opremljenom svim luksuzima (odnosno njihovim nedostatkom) koji bi se mogli naći u stvarnoj međuplanetarnoj nastambi.

Posada je uživala u pogodnostima kao što su kompostni toaleti, meso sušeno zamrzavanjem i ograničene količine medicinskog materijala (srećom, nije bilo težih povreda). Pored toga, živeli su sa dvadesetominutnim kašnjenjem komunikacija sa ljudima van kupole, a lični životni prostor kojim su raspolagali bio je manji od plakara u obližnjim letovalištima. Zabavu su predstavljale uzbudljive partije jamba i pomalo nevoljno igranje salse. Članovi tima su preporučili i elektronsku knjigu i ukulele kao sredstva protiv dosade, između ostalog.

Misija nije u stanju da potpuno simulira kako bi bilo na Marsu — pre svega, Zemljina gravitacija odbija da sarađuje u tome.

„Ako ste osoba koja ne može zaista da suzbije nevericu,  koja zna da se u vazdušnoj komori nalazi vazduh, koja je više nego srećna da izađe kroz ta vrata,  verovatno niste osoba koja bi htela da pođe na ovu misiju”, kaže Andžej Stuart, glavni inženjer misije. „Morate pomalo da ostavite nevericu po strani da biste imali potpuni doživljaj.”

 

Projekti kao što je HI-SEAS mogu pomoći naučnicima da saznaju kako male grupe rade zajedno u kontekstu putovanja u daleki svemir. Šta čini posebno efikasnu posadu? Kada se i zašto stvari raspadaju? Koji su psihološki efekti izolacije od prijatelja i porodice? Kako posade mogu biti obučene da tolerišu stresna okruženja?

„Ovde je stvar u koheziji i učinku posade, pa kako onda da učinimo da posada održi koheziju? Kako da odaberemo posadu i obučimo je tako da bude prilagodljiva?”, kaže glavni istražitelj HI-SEAS Kim Binsted, koja je prva dočekala ekipu nakon što je otkopčala ulaz i zakoračila u nesimuliranu stvarnost.

„Ono što smo otkrili jeste da ne postoji čarobni štapić za izbegavanje sukoba, stvar je u tome kako se nosite s njim, kako reagujete na njega. Ne samo kao pojedinci, već kao grupa.”

„To je tako i u stvarnom životu”, napominje komandir posade Karmel Džonston, po zanimanju stručnjak za zemljište. „Ali način na koji se nosite s time u kupoli ili ograničenom prostoru je mnogo drugačiji nego kada možete jednostavno da odete”, kaže ona. „Želimo da saznamo sve što može da pođe naopako, pre nego što pođe naopako u svemiru i da sprečimo da se dogodi.”

Simulacija u simulaciji

Bar dva člana posade su doživela smrtne slučajeve članova porodica dok su bili u simulaciji. Ostali su propustili venčanja i rođenja dece. Praznici su došli i prošli, a slavljeni su putem SMS-a, e-pošte ili snimljenih video-poruka.

Ova posada je, istina, imala prednost testiranja nove komponente virtualne stvarnosti. Prvi put, istraživači su u nastambi aktivirali okruženje virtualne stvarnosti, koje je omogućavalo članovima posade da stvaraju sopstvene stvarnosti, kao i da iskuse trideset različitih okruženja virtualne stvarnosti, kao poruke poslate od kuća.

Neke od tih poruka, kaže istraživačica Pegi Vu, imale su oblik članova porodice koji uživaju u večeri za Dan zahvalnosti — snimljene scene, u koju je ekipa mogla da uđe, uz pomoć dalekih prijatelja. Suština je, kaže Vuova, videti da li se virtuelna stvarnost može upotrebiti da pomogne  olakšavanju veze i umanjenju stresa koji nastaje usled izolacije u dalekom svemiru.

Iako je tek počela da pročešljava podatke prikupljene tokom cele godine, izveštaji iz prve polovine simulacije obećavaju. Član posade Tristan Bejsingtvejt se svakako dobro zabavio praveći sopstveno okruženje virtuelne stvarnosti, koja je imala formu detaljno razrađene kućice na drvetu.

„Uzeo sam jedan od najvećih dostupnih modela kuća, stavio ga tamo gore, i počeo da ludujem”, kaže Bejsingtvejt, apsolvent arhitekture. „Napravio sam ogroman salon pun prirodne umetnosti, sa vodopadom i tigrom koji ga je čuvao. Stavio sam nekoliko žaba, “momački kutak“ sa barom i bilijarskim stolom, nekoliko kada na balkonu, a iza kuće je bilo nekoliko vodopada i gusarski brod — sve što može da posluži kao zabava… trebalo mi je oko tri nedelje.“

Osim virtuelne stvarnosti, privatno vreme i prostor su bili svedeni na minimum. Bekstvo iz kupole je značilo uputiti se napolje u punom svemirskom odelu, sam se boreći sa kilometrima oštrog vulkanskog kamena koji se drobi. Oprezno biranje puta kroz gomile kamenja je u najboljem slučaju teško, ali u punom svemirskom odelu može biti katastrofalno. Ipak, za Bejsingtvejta je jedan od tih izleta bio njegov jedini istinski trenutak samoće — lutao je okolo sa isključenim radiom, pevajući  glasno pesme AC/DC i Martina Sekstona nekoliko časova.  

„To je najverovatnije najduži period samoće koji sam imao tokom čitave godina”, rekao je. „Potrebno vam je da se opustite i da imate vremena za sebe. Ljudi su društvena bića, ali ne uvek.”

Nema nikakve sumnje da će fizički napori leta u svemir biti ogromni. Život na Marsu sa atmosferom u kojoj se ne može disati, nedostatak površinske tekuće vode i toksično tlo će predstavljati najteže izazove za kosmonaute. Ali i psihološki zahtevi putovanja u daleki svemir su ogromni. Slobodni dani su retki, a tu je i stalni, neosporni pritisak činjenice da ste ambasador čovečanstva u kosmosu.

„Mi predstavljamo planetu Zemlju”, kaže Gifordova. „Svi vi niste mogli da dođete ovamo, pa smo mi došli u vaše ime.”

Informacije o seriji